Na vrh

Povratak na Blog

Klaustrofobija

Autor: Mama Psiholog

KLAUSTROFOBIJE   I   JA 

Negdje u životnoj fazi moje rane mladosti razvila sam klaustrofobično ponašanje. Svoj sam strah projicirala na vožnju liftom, tramvajem punom ljudi te vožnju na stražnjem sjedištu automobila. Nisam to doživljavala kao neku osobitu teškoću i čvrsto sam zauzela stav izbjegavanja situacija od kojih sam strahovala. Čekala bih i ulazila samo u  poluprazni tramvaj ili prošetala nekoliko stanica. Ljudi s kojima sam se vozila automobilom znali su za moje strahove, pokazivali razumijevanje i rezervirali mi mjesto do suvozača. Tijekom studija imala sam organizirana predavanja i vježbe u različitim institucijama, uglavnom bolnicama. Sve je bilo dobro i nije bilo prepreka osim u KBC Dubrava. Svaki tjedan trebalo se liftom dovesti do trećeg kata. Izbjegavanje me ponovno spasilo. Nisam ulazila u lift nego sam koristila stubište. Ponekad bih zastala pored lifta i pričekala nekoga od mojih kolega u nadi da ću se s njima odvažiti i krenuti na vožnju liftom do trećeg kata. Na kraju bih ipak procijenila da je stubište bolji izbor za mene i otišla bih stubištem. Izbjegavanje je bilo odličan izbor za mene i nisam se angažirala da pronađem bolje i trajnije rješenje. Potkraj studija stanovala sam na 1. od ukupno četiri kata zgrade. Zgrada je imala lift koji nikada nisam koristila. Izbjegavanje mi je osiguralo  čvrste argumente. Ljudi koji stanuju na 1. katu ne bi se trebali voziti liftom, to je samo nekoliko stepenica, a dobro je i za tjelesnu kondiciju.  

Jednog sam dana krenula na predavanje . Uz torbu, knjige i skripte uzela sam i dvije vreće sa smećem i otpadom kako bi ih usput odložila u prizemlju. Već sam izašla iz stana kada sam shvatila da će mi biti teško vladati tim stvarima po stubištu zgrade. Bila sam u žurbi i nikako nisam željela zakasniti na predavanja. 

Pogledala sam lift. Stajao je nasuprot vrata moga stana. U tom trenutku nije mi se učinio strašnim. Pomislih, ništa mi se neće dogoditi, to je samo jedan kat. Samo se trebam spustiti u prizemlje.


Nekako se nađoh u liftu. Duboko sam udahnula i pritisnula tipku PR.  Lift je krenuo, a zatim stao…  Šok i nevjerica. Srce je ubrzalo rad. Lupalo je kao da će razbiti prsni koš. Pritisak i bol u prsima, teško sam disala i pomislih kako ću se ugušiti. Krv je jurnula u lice i osjetih kako mi obrazi gore…  

Okrenula sam se oko sebe i vidjela da je sve oko mene zid. Samo je do razine mojih koljena  kroz staklo na vratima lifta dopiralo svjetlo s hodnika zgrade. Pogledala sam na upravljačku ploču lifta nadajući se kako ću tamo pronaći gumb spasa. Tek tada sam na upravljačkoj ploči lifta uočila oštećeni dio plastike koji je nastao gorenjem. Oštećenje nije nastalo zastojem lifta, vidjelo se da je nastalo ranije. Odlučila sam ništa ne dirati. U daljem istraživanju upravljačke ploče zaustavila me misao: Još bi mi samo trebao neki kratki spoj pa da me struja dokrajči u liftu. Nastupila je tišina….

Osluškujem, živa sam. Strah je jenjavao. Slušala sam:  srce kako se polako umiruje i usporava rad,  svoje disanje, pritisak u prsima. Polako su se gasili svi simptomi koji su me prethodno preplavili. Tijelo se opuštalo i smirivalo. Pomislila sam; Što mi je činiti ? Odlučila sam sjesti na pod kako bi mogla vidjeti stanare koji ulaze u zgradu i tražiti pomoć. To sam i učinila.  Nakon nekoliko trenutaka naišao je susjed i pozvao domara koji je ubrzo  otklonio  kvar. 

Nakon iskustva suočavanja sa strahom od lifta učestalo sam se koristila liftom i danas se tijekom vožnje rijetko sjetim da je taj strah postojao. Zanimljivo je da su se kroz ovo suočavanje sa strahom ugasile i druge projekcije straha.  Nerado, ali bez straha i tjelesnih simptoma koje on nosi, vozim se u tramvaju punom ljudi kao i na mjestu stražnjeg sjedala automobila.

Strahovi se pojavljuju kod svih ljudi, a na nama je da izaberemo hoćemo li : 

  •  izbjegavati ih i nositi sa sobom cijeli život  
  •  suočavati se s njima i otpuštati ih

Zanima Vas više?

Mama Psiholog