Strah od smrti

Strah je elementarna i urođena  emocija  te  se uz radost, žalost, gađenje, ljutnju i  iznenađenje  pojavljuju u ranom razvojnom periodu. Ove osnovne emocije nastaju brzo i spontano i imaju univerzalnu facijalnu ekspresiju. U različitim kulturama uzrokuju ih slični događaji. Okolnosti i događaji koji su obilježili 2020. godinu potencijalni su nositelji enormnih količina straha. Izloženi potresima, neizvjesnosti njihovog ponavljanja, mogućnostima zaraze virusom COVID 19,  možemo biti preplavljeni  osjećajem ugroze, strahovati  za vlastiti život i živote naših bližnjih. Ove okolnosti našega življenja mogle su pridonijeti intenziviranju našega već postojećeg straha od smrti.

 „Cijeli život moramo kontinuirano učiti kako živjeti, a  još će Vas više začuditi da moramo naučiti i kako umrijeti.“ Seneka „

Naučiti kako živjeti i kako umrijeti idu ruku pod ruku. Da bismo naučili kako živjeti, moramo se najprije pomiriti sa smrću jer smrt nas podsjeća na činjenicu da je naše postojanje ograničena vijeka . Postanemo svjesni kako je dragocjeno vrijeme  koje imamo , zato  ga možemo u potpunosti iskoristiti. M.S.Peck

 Strah od smrti prisutan je kod većine  ljudi, bilo da vjeruju u vječni život poslije smrti, doživljavaju smrt  kao prestanak rada srca, ili vjeruju u reinkarnaciju duše.  Prirodno je bojati se smrti. Smrt znači odlazak u nepoznato, a do određene mjere strah od nepoznatog je vrlo zdrava pojava. No nije zdravo ignorirati nepoznato. . Smrt je sastavni dio našega života i ništa u našem životu nije tako izvjesno kao činjenica  da ćemo svi jednoga dana umrijeti. Dakle nije upitno hoćemo li umrijeti, nego kako ćemo umrijeti. Do sredine šezdesetih godina pitanje smrti bilo je isključivo u domeni liječnika i svećenika. Liječnik bi prestankom rada srca potvrdio smrt, a svećenik bi u skladu s vjerskim običajima ispraćao umirućeg.  Psihijatrica E.K:Ross, sredinom šezdesetih godina provela je istraživanje s umirućim osobama. Željela je doznati što misle i osjećaju ljudi koji su svjesni da će uskoro umrijeti. Utvrdila je da ljudi na umoru prolaze kroz određene faze: 

Ljutnja

Umirući se ljute na liječnike, medicinske sestre, bolničko osoblje, obitelj, rodbinu i na Boga.

Pogodba 

Umirući sukladno svojim vjerovanjima  pokušava ostvariti pogodbu. Ako se vratim Crkvi i svaki dan molim Bogu, budem dobar prema svima , možda bolest nestane , a ja nastavim normalno živjeti.

Depresija

Kada se pogodba ne ostvari umirući počne depresirati.  Bira crne misli, osjećaje i radnje te uđe u  krug  iz kojeg ne nalazi izlaza.

Prihvaćanje

To je faza velikog duhovnog mira, čak i svjetla. Iz ljudi koji su prihvatili činjenicu da će umrijeti zrači unutrašnje svjetlo. Kao da su već umrli i uskrsnuli u nekom psiho-duhovnom smislu. 

Većina ljudi ne umire u toj divnoj petoj fazi prihvaćanja. Umiru još poričući, ljuteći se, pogađajući i depresirajući. Razlog tome je jednostavan. Trud koji se zahtjeva za prelazak iz depresije u fazu prihvaćanja je toliko bolan da se radije povučemo u poricanje, ljutnju ili pogađanje. 

Psihoterapija može pomoći  umirućima da uđu u petu fazu, a isto tako pomaže članovima obitelji i bliskim osobama da lakše i dostojanstvenije prihvate rastanak.

Strah od smrti i narcizam

Narcizam je neobična i vrlo zamršena pojava. određena količina potrebna nam je kao psihološka strana nagona za preživljavanje, ali nakon djetinjstva veći je dio narcizma autodestruktivan. Neobuzdani narcizam temeljni je prethodnik psihoduhovnim bolestima.  Zdrav duhovni život sastoji se od progresivnog prerastanja narcizma. No često se dogodi da ljudi ne prerastu narcizam , a to je iznimno razorno. Od svih narcističkih povreda najveća je upravo smrt. Nema veće povrede našoj privrženosti sebi, našoj oholosti , nego što je neizbježan kraj. Zato je savršeno prirodno da se bojimo smrti. ( M.S.Peck)

Dva načina na kojima se nosimo sa strahom od smrti

1. Najčešći način je onaj da se trudimo  smetnuti je s uma , ne misliti na smrt i ne biti je svjesni. To obično djeluje dok smo mladi, ali nakon nekog vremena sve počinje biti podsjetnik na smrt: odrastanje djece, njihova matura, prijateljeva bolest, zglobovi…. zapravo što više odgađamo  suočavanje sa smrću toće nam starost biti više ispunjena strahom.
2. Najmudrije je sa smrću se suočiti što prije. Na taj ćemo način spoznati nešto što je zapravo vrlo jednostavno : do one mjere do koje uspijemo prerasti narcizam ( a vjerojatno to nikada ne možemo u potpunosti), nadvladat ćemo strah od smrti. Ljudima koji u tome uspiju smrt postaje veličanstven poticaj za psihološki i duhovni rast. Oni razmišljaju i uviđaju kako nema smisla vezati se za to blesavo ja kada će ionako umrijeti . Pa se tako zapute na putovanje prema nesebičnosti.

Dio našeg života koji nazivamo smrću obavijen je tajnom. Možda naše tijelo, duša i um nisu u stanju dokučiti tajnu smrti, ali prihvaćanje  činjenice da je smrt sastavni i neizbježni dio našeg života , može značajno  promijeniti percepciju našeg vremenski ograničenog životnog vijeka. Možemo učiti kako je naše vrijeme uistinu dragocjeno te na taj način i raspolagati njime. Kada imamo zadani vremenski okvir za rješavanje određenih poslova mi dajemo 

sve od sebe da posao riješimo na vrijeme. Postanemo li svjesni da je naš životni vijek ovdje ograničen, počet ćemo živjeti život punim plućima, jasnije razlučivati bitno od nebitnog i usredotočiti se na ono što nam je uistinu najvažnije.