Na vrh

Povratak na Blog

Gubitak povezanosti i usamljenost

Autor: Mama Psiholog

Osećaj usamljenosti nije povezan sa brojem ljudi oko nas, sa kojima se vidimo i čujemo u toku dana. Možemo se nalaziti na velikokm porodičnom okupljanju ili na najprometnijem trgu jednog velikog grada, ili u centru Njujorka okruženi gomilom ljudi a osećati se usamljeno.

Za koliko osoba možete reći da su vam zaista bliske?

Da li možete reći da pripadate, osećate pripadnost u porodici u kojoj živite?

Kada ste u društvu svojih prijatelja, koliko osećate i razgovarate zaista o stvarnim vašim osećanjima?

U čijem društvu i koliko često se osećate’’ zajedno a sami?’’

Usamljenost nastaje kada više nemamo ništa zajedničko što delimo sa ljudima koji nas okružuju, partner, prijatelji, roditelji i drugi. Usamljenost često prati osećaj odbačenosti od ljudi do kojih nam je stalo. Usamljenost se javlja zbog nemogućnosti da ostvarimo intimne i bliske odnose sa nama značajnim osobama. Ako smo okruženi ljudima, u braku, imamo porodicu, posao u kolektivu ali nemamo osećaj da sa njima delimo nešto što nam je važno, javlja se osećaj usamljenosti. Usamljenost ne mora da bude fizička odsutnost ljud, nego osećaj da nemamo nikoga s kim bi podelili ono nama važno. 

Usamljenost i samoća

Važno je napraviti razliku između usamljenosti i samoće. Razlika je u samom osećaju, usamljen čovek je ona koji pati usled nedostatka odnosa sa ljudima i deljenja značajnih stvari sa tim osobama koje nam znače, a sam čovek je izabrao da bude sam u svom društvu, bez drugih ljudi.

Potreba za društvenim kontaktom i potreba za samoćom  je prirodna ljudska potreba. Družiti se sa drugima, kao i biti sam ima jednaku važnost. Dok kroz kontakte sa nama važnim osobama stvaramo povezanost sa njima, isto tako i u samoći se povezujemo sa sobom, što je jedan od važnih preduslova za stvaranje autentičnog sebe i autentičnih odnosa sa drugima. Biti sam sa sobom, znači imati priliku za upoznavanjem svih delova sebe, prihvatanjem, želja, strahova, mana i vrlina, potreba, prihvatanjem sebe.

Nepovezanost sa samim sobom dalje vodi do gubitka povezanosti sa drugima. Nepovezanost dalje vodi do usamljenosti, a usamljenost utiče na razvoj depresije i anksioznosti.

Usamljenost u praksi

U radu sa ljudima došla sam do zaključka da se usamljenost vrlo često javlja. I ljudi koji se javljaju sa određenim problemom, usamljenost je vrlo čest saputnik. Usamljenost zbog koje se javljaju ljudi ima dva oblika. Gubitak povezanosti sa sobom i gubitak povezanosti sa drugima, što vodi do usamljenosti. U prvom se radi o osećaju da ništa što radimo nije autentično, stvarno, da ne osećamo kao naše. U kojim situacijama se javlja? Jedan od primera je posao koji radimo ali nemamo priliku da iskažemo svoje ideje, maštu i konkretnu željenu akciju, i da budemo uvaženi zbog toga. Već radimo ono što nam kažu, jer se jedino tako i traži, što znači potiskivanje i ograničavanje svojih misli, ideja, akcija a onda nam posao postaje težak, pa se često dešava da tu težinu prenosimo i na druge odnose, partnerske, porodične, na odnos sa decom i prijateljima. U drugom se radi o tome da nemamo nešto značajno što bi podelili sa osobama koje su nama značajne, da bi se osećali povezano. Uz želju da nas te nama značajnen osobe prihvate, osećamo i odbačenost, koja nam stvara neprijatno, bolno i stresno  iskustvo. Usamljenost snažno deluje na lučenje kortizola, što je jednako kao najstresniji događaj.

Šta osećaju usamljene osobe?

-prazninu, tugu, otuđenost, bezvoljnost, uplašenost, ranjivost,nesigurnost, sram, napuštenost, depresivnost sa kojom je osećaj usamljenosti jako povezan.

Kako se suočiti sa samoćom?

Pre svega, važno je reći da se usamljenost javlja kod svih nas.Tada se možemo osećati kao da smo sami, da nas niko ne razume, neshvaćeni, odbačeni, da smo nezadovoljni odnosima, da želimo da ih poboljšamo, da budu stabilniji , da se povežemo sa nama važnim ljudima, da se osećamo zadovoljnije. Svi se ovi osećaji javljaju ponekad kod svih nas, međutim kada osećaj usamljenosti traje nedeljama, mesecima, i intenzitet ne opada, to može biti problem.

Šta raditi, pozabaviti se sobom. Preipitati šta je ono trenutno u životu što čini našu svakodnevnicu i život, koliko nas to ispunjava i šta možemo učiniti da budemo zadovoljniji. Preispitati šta je ono što mi žeilimo, upoznati svoje želje i potrebe, kao i potencijale i napraviti neki plan akcije. Sami ili uz pomoć stručnog lica, psihologa, psihološkog savetnika, psihoterapeuta. Istražiti šta u trenutnim odnosima štima, šta ne štima i ako nam ti odnosi znače, i želimo ih poboljšati, polako počnemo raditi na tome. Pokušati da prihvatimo i pozitivne inegativne svoje strane, kao i nama dragih ljudi koji nas okružuju, jer svet nije crn ili beo, već kao dugine boje posle kiše. Važno je pokušati da pronađemo taj osećaj prihvaćenosti, povezanosti i ljubavi prema sebi i prema drugima, a dobar put je upravo prihvatanjem da imamo i mane i vrline i da ponekad grešimo ali i da su greške sastavni deo život kako našeg, tako i drugih ljudi. Pokušati da ne osuđujemo ni sebe ni druge zbog različitosti. Pronaći neku aktivnost u kojoj se dobro osećamo, to može biti aerobik, trčanje, ples bilo šta što je zanimljivo vama, gde možete potrencijalno kroz slična i važna interesovanja širiti krug ljudi, povezivati se. A to je poenta samnjivanja osećaja usamljenosti. Uživajte u aktivnoj samoći.U upoznavanju sebe kroz  različite aktivnosti kao što su čitanje, pisanje, šetnja. ili za razmišljanje o svojim potrebama, interesima i emocijama. Družite se, sa ljudima u čijem vam je društvu zanimljivo i sa kojima se osećate prijatno. Inicirajte kontakt i sami, nemojte čekati samo da budete pozvani na druženje. 










Zanima Vas više?

Mama Psiholog